utorak, siječanj 26, 2010
Često se pitam što se to točno nalazi u meni, ispod svih tih naslaga teških godina, zamagljenih očiju i neodgovorenih pitanja…
Hladnoća mi odgovara jer nema nikakvih turbolencija, kako vani tako i u meni, no ipak sviđa mi se jer uspijevam vidjeti ljepotu neba i kristalića leda. Osjećam se koda sam na onom nekom ispravnom mjestu – ja čista, iskrena, dobrog, otvorenog srca koja čeka, zapravo čeka nije prava riječ no nekako očekuje da nova toplina prelije hladnoću.
Uskoro ću vidjeti sebe (ako se ne uplašim…).
subota, siječanj 16, 2010
Stojim, ledena, praznog pogleda i napola slušam ono što želiš reći.
Bitno mi više nije vrijeme koje je prošlo ili ono koje će tek doći.
Ništa.
Tvoja nisam, ne više…svoja sam i odlučila sam sretna biti!
Ti idi, produži cestom svojom, neću te zaustavljati više.
Neću te čak ni pogledom otpratiti i nema veze ovo sa tugom starom, crvenim sjećanjima i nema nekog stanja svijesti.
Ovo je tek trenutak jedan zarobljen u sekundi ovoj stavljen da bude kraj i početak.
srijeda, siječanj 6, 2010
Promijenilo se sve u zadnjih par mjeseci, koda je konačno moj dosje došao do osobe prave, te ga riješio i uspravno, ponosno stavio na policu. Problemi jedan za drugim rješavaju se sami, ne kažem da teško nije i da neće biti jer imam još dobrih 6. mjeseci guranja dok ne budem približno tamo gdje točno želim biti no krećem se u smjeru pravom.
Po novom slobodne ruke imam da ono što volim provedem na svoj način što za ljude oko mene ne znači da je to baš odlično, ali svi se privikavamo, hmmm…MENI
! Ma zezam se, ne znam ja pisati, riječi mi bježe kad je stanje srce/glava poprilično, začuđujuće dobro. Valjda pogled kroz prozor, ova prekrasna bjelina tjera me da na neki način obilježim ljepotu trenutka, ali kako pahuljice padaju tako mi s njima misli bježe u neko paralelno vrijeme.
Dan stvoren za toplinu, veliki osmjeh uz topli čajek.
subota, studeni 21, 2009
Ti
Zašto se stalno u misli vraćaš moje?
Zašto potrebu imam nanovo riječi pisati tebi?
Zašto iako nas nema više osjećam krivicu za krive korake svoje?
Zašto kad mi nabiješ nož u leđa i još me pregaziš ja uvijek nađem opravdanje?
Zašto te izbaciti iz svog života ne mogu dok kod tebe jednostavne riječi plešu…?
Vremenski spoj šarenila sastavili smo u jednoj poletnoj sličici unutar bezličnosti sivila.
Željeno stanje pogrešno, no sagledajmo, prihvatimo, nađimo način, sreću i nastavimo…
KRAJ „uvijek biti baš tu“ pretvorio se u KRAJ sa stvarnim krajem, nerazumljivim, nametnutim u trenutke nove ekstaze.
Kako da živim bez tebe?
Kako da tolike godine prekrižim i krenem dalje?
Kako da cijelu budućnost okrenem u nekom drugom smjeru?
Kako da dišem kad me svaki udisaj iznutra lomi?
Proklet bio
nedjelja, studeni 15, 2009
Tražim svijetlo ispod površine
Prevrnute misli ostale bez zraka
Zvuk izgubljenog vremena
Sanjam povratak otpalih snova
Rastrganih polomljenih želja
Tragove teške ovisne prošlosti
…najmračnija noć razbacuje nervozu na koljena…
…očajničkim hladnim očima ne dozvoljava da vrištim…
četvrtak, listopad 22, 2009
Strah stari, prašnjavi živi u meni
svaki maleni udisaj pažljivo odmjeren
navodi me pogledu nestajanja
odjednom htjela bi čvrstinu čelika
iznenadnu ljepotu sakrivenog svemira
nabitu i gustu čaroliju trenutka
dobila sam razinu smisla iznad visina
dopustila posljednju spontanu želju
izgubila prirodnu granicu ljubavi
oprosti mi što zaboraviti ne mogu
oprosti što naše sutra više ne postoji
oprosti mi što bježim
oprosti što lagala sam i tebi i sebi
oprosti što više ne mogu
(vidim te u svemu…kraj mene si u svakom trenu…)
MM
subota, rujan 26, 2009
Izgubih se tamo negdje daleko sama u sebi. Tražim riječi opravdanja ili barem opisa upisanog negdje nekada, bilokada.
Nema granica, nema opterećenja, nema stajanja, uhvatila ja brzi vlak, ne stignem ni na trenutak razmisliti o jednom mjestu kad već sam na drugom.
Pomiješala sve osjećaje o kojima sam čitala i koje sam možda u sebi imala i vadim ih po potrebi kao čarobnjak iz rukava, iskrenosti nema, samo trenutnog carstva, visine nebitnih stvari i pobjeđivanja nečeg što me nekad boljelo.
Smijem se sama sebi, arogantna i bezobrazna skrivenih crvenih pogleda.
Tko sam ja?
ponedjeljak, rujan 7, 2009
Vrati mi sunčane dane
Vrati mi neprospavane noći
Vrati mi sve lijepe misli
Vrati mi slomljena krila u kutiji čačkalica
Samo vrati da opet nešto mogu pokrenuti
Želim
Ne želim
Trebam struju bučnih hodnika
Događanja plus 2
Vrati mi sve riječi izgovorene
Vrati mi uzdahe oduševljenja
Vrati mi poglede tople
Vrati mi crnu bol sa prerezanom cijenom
Samo vrati da misli ponovo mogu teći
Hoću
Neću
Nedostaju jagodice proklizavanja
Uzbuđenja minus trajanja
ponedjeljak, kolovoz 17, 2009
Ispružene ruke laganih sjena nepoznate noći
Vrata sa lijeve strane koja kao nikad neću proći
Dovoljno jaka volja utješno i strašno djeluje
Probleme probija te slama u znak potvrde
Dubina zatreptala u vlastitim žilama odjekuje
Dopire do prašine u prošlosti pokretima prenatrpanosti
Ostavljajući neostvarene vrhunce puste i slobodne
subota, kolovoz 15, 2009
Željela sam nešto već duže vrijeme, sanjala i maštala i oslonac tražila. Dobila sam u moru 700 njih. Istakla se jedna kao najbolja, vrijednost bi mi u vlastitim očima narasti trebala, a ne znači mi ništa. Neobjašnjivo unaprijed kao znala sam da je to moj nastavak puta koji će se ispuniti i ni malo me ne veseli, čak prvi tren neko oduševljenje za koje vidim da i nije bilo, odglumila ga jer kao vuče mnoge promjene i mnogo novih kalkulacija sa vidim u budućnost nevjerojatno pozitivnu.
Klik iz starog uz sve promjene, klik u novi život.
Nisam sretna.
Ne znam kako natrag sretna biti.
Tajna je u malim stvarima, sitnicama kroz dan koje smisao gube, ahhhhh taj smisao koji će me dotući ili neće kad više ni film ne vrtim, bojim se ponovno gdje ću ovaj put završiti.
Led me okružio, srce kameno postalo.
Budući koji ćeš me se usuditi voljeti ponesi škare, čekić, uže, zavoje i čeličnu pozitivnu volju.
Pišem gluposti.
Nema veze.
Doma sam.
srijeda, kolovoz 5, 2009
Mašta mi nedostaje u kasne sate ove
Ogledalo slatkih sjećanja tjera me da plačem
Pogled otvorenih misli iza zatvorenih vrata
Pretvaram se u prah upletena među strancima
"...i nema nikoga da načas ponese teret koji me drži u ravnoteži..."
pazi-staklo
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009
Redoslijed brojčanih crtica prolazi nastavkom sjena
Zaustavljive nisu, kočnice ne pomažu
Zatvorene oči posute pijeskom još više odmažu
Guraju me u omot koji upoznala nisam
No trunka davnog osjećaja zna da nije ispravan
Izblijedile su boje, transparentnost me lagano na prstima ubija
Mrak režem čvrstim zamahom iako iz iščekivanja ne dolazi ništa
Stojim, ne vidim, ne čujem, ne osjećam
Smisao me neki još uvijek zaokuplja
Trudim se listati snove okupane suncem
Praznina
Smjer zid na par metara ispred, nemogućnost skretanja
Smrt neizbježna
ponedjeljak, srpanj 20, 2009
Sve je nekako isto, nepromjenjivo, a opet tu su neke nove, nepoznate mrvice koje osmijeh vuku na lice unatoč težini svih problema. Izgleda da konačno ću imat dovoljno godina da se znam nositi sa njima ili je i ovo još jedna iluzija u moru drugih?! Nije važno, sad sam negdje tamo gdje želim biti ili barem tu negdje blizu tog mjesta, radim ono što želim, izbacila sve ono što se očekuje od mene i držim se one da se jedino umrijeti mora, sve ostalo ajde briši u propuh, nema više ispiranja mojeg mozga. Pod time ne mislim na ljubav jer ipak to spada u drugi svemir gdje sam invalid i gdje će mi trebati još barem jedno desetljeće da posložim crvene riječi u crne okvire.
Gledam i vidim da se čuvati trebam kad pazi staklo točku na točku i dalje stavlja.
Čudni smo svi, i ja i ti i ona i on i onaj tamo preko, a i ona gle gore.
Odustajem u traženju smisla kad smisao je da smisla nema.
Moj nesmisao nesmislenih riječi razumije vladar nedorečenosti.
Spavam sa naočalama, a ti?
srijeda, srpanj 15, 2009
Zašto ne dozvoliš da svoja budem?
Zašto sputavaš sebe, vežeš crnim trakama moje oči?
Zašto se skrivaš, ne dopuštaš da te nađem?
Zašto ogradu visoku postavio pred mene svojim lažima?
Vjeruj mi da ću te znati voljeti unatoč svemu…
petak, srpanj 10, 2009
Konačno odobrenje pokušava ispružiti se
Tuzi odjednom ljepilo popustilo na rubu
Uvija se postepeno
Prelijeva privlačno
Poželjno
Upali staro svijetlo
Da ruka čekićem izbriše nabore
Žarulja pregorjele tišine
Nezaustavljivi slom očekivani
Pogleda prebrzog utiska
Sve ću dati za ništa
Nade ću pokloniti u smjeru krhke kazaljke na satu
Plač ljubomore skrivati će pozitivna maska
Ne gledam i ne vidim srce
Reći vjeruj ne mogu
četvrtak, srpanj 9, 2009
Majo posudit ću tvojih 28 naočala i dodat svojih 4 kako bi dobila pravi broj za sve anđeoske poglede i crne grijehove premazane šljokicama. Krila sva na broju počela sakupljati prašinu i nostalgično razmišljam kako ih je lijepo bilo nositi, makar samo na trenutak, osmijeh velikih očiju nade ponosno u ogledalu vidjeti, promjenu temelja svemira u mislima za zid pribijati, najvažnije sjena se ne bojati.
Zaključka i dalje nema, velika prilika ne pruža mi se. Stojim izluđujuće kraj tri bolna mjesta, na rubu neuhvatljivoj sudbini, odričem se obasjanog lica jer bol ekstazu pruža.
Jedna je SOS, druga život, treća svemir snova.
Naučila nisam ništa, zapravo danas/jučer saznala da živim bez duhovnosti, djeca me spašavaju od potpunog potonuća, više se čak ni u promjenama sakriti ne znam, a unatoč svemu sretna sam, sretna sam jer imam najdivnije princezice na svijetu, sretna sam jer imam najbolju prijateljicu Sedmu koja mi kao poskrivečke kupuje poklon doslovno iza mojih leđa i poklanja ga upakiranog zajedno sa računom, sretna sam zbog zagrljaja djeteta koje kaže da ću mu nedostajati, a prvi put u životu me vidi, sretna sam što putem vidim ono što nije trebalo viđeno biti, sretna sam kad otvorim vrata i uđem u svoje malo carstvo gdje me čeka čupavi Kuki, sretna sam što imam koga nazvati.
Sretna sam što me par ljudi istinski voli.
Imam mnogo.
ponedjeljak, srpanj 6, 2009
Uvjeti tvoji pisma do kraja
Dubine nema koja nedostaje
Čekaj paralelu sa činjenicama
Želim da još jače boli
Vrišti nevidljivo
Odustaj od zastrašujućih sjena
Trenutkom odglumljene čvrstine
Prolazim kroz crveno raskrižje
Ne gledam vrijeme nemjerljive ljepote
Tužna il' vesela zatvaram vrata
Nestajem s onim što je prošlo
Komadići sastavljaju bijelu stranicu
Preživljavanja u novom intenzitetu
Svega za sve ispočetka
Ljubav je temelj
Čestica svijetla
Carstvo svemira
Čvrstina svih grijehova
Padova
Letova
Neopisivi snovi
Unutarnja previranja
Razloga
Onog što jest
Vaganja
Onog što biti treba
Mrzim
Volim
Obožavam nedorečenost
Početak
Kraj
Propadanje u podređenost
Stil u porama
Pikanje
Provociranje
Uzbuđenja radi
Usklađenje sitnica
Sretnih začina
Koracima čvrstim
Tanke linije visina
Pratim
Model nemam
Obrazac prazan stoji
Tebe čekam
ponedjeljak, lipanj 29, 2009
Isključila sam tebe sunce kako je zapisano
Ludilo pokore bezdana volje života
Onako kako si mnogo puta ti mene
Shvaćam tek sad da lagano je lutanje
Kad srce s tobom u šapatu završilo
Vratilo se s kraja na početak smrknuto
Čudesan miris novi pred jutro me opija
Čekanje novo već duže vrijeme čeka
Gradivo ponavljam u bjelini opet ispočetka
Tužna i vesela u trenu posljednjih udaraca
Pletu se niti neizbježnih totalno krivih dugih snova
Spajaju ljepilom novu sudbinu mjere uz nevine želje
nedjelja, lipanj 28, 2009
Probudila se iz dalekog sna
Dijamanata na krošnjama
Popločenih krvavim zlatom
Analizama krivih zaključaka
Vrijedi ono što se pogledom ne vidi
Princezu glumim iako to nisam
Vještica je opet oslobođena
Vraća se po novu dozu kamena
