petak, siječanj 6, 2012
...mislim da nismo misli istih i da vjerojatno krivo doživjeh riječi tvoje no tako mi iznad žila, a ispod kože struji tvoj početak i kraj kad pitam se čemu i kome i za koga strepim i da li je uopće moguće natjerati me da mi bude do nekoga stalo kad tolika praznina osjećaja preklopila me...jaka sam, nitko mi ništa ne može i dani neuhvatljivi prolaze, guraju vrijeme i osuđuju godine moje...gdje sam i tko sam možda znam bolje nego ikad no to ne znači baš ništa kad sam uvijek na kraju tvoja i ponovo na početku...
četvrtak, srpanj 7, 2011
Baš sam dobro, stvarno dobro, ono kad te netko pita i bezveze svi mi odgovorimo dobro, ja sam upravo taj dobro.
Mislim da sam konačno počela se oporavljati od te 7-godišnje ljubavi i stvarno mogu sagledati neke stvari no ipak moram priznati samo sa suzama i velikom težinom u srcu, ali opet prihvaćam da je sve to moje, da sam sama to točno tako sve odabrala i da mogu sve to i prevladati. Skoro si ne vjerujem kad stalno putujem liftom gore-dolje pa i internetom dokaze tražim; njegovo ime negdje, zalutala slika, ali nema utjecaja na mene nego se pitam tko je to?! nekako ON MOJ nije ta osoba, ON MOJ je prekrasana, divna osoba za koju bi život dala, a ta stvarna osoba je poznato, neprivlačno lice.
Tako očajnički trebam neku toplinu, tako trebam blisku osobu na koju se povremeno osloniti mogu, tako sam usamljena...tako mi je dosta bježanja, želim stati i ostati, želim slobodno disati...
Možda ne zvuči tako no stvarno sam baš dobro!
subota, lipanj 18, 2011
vidim ljude, vole se, grle, ljube, pričaju s oduševljenjem, smiju se, planiraju što će gledati na tv-u, što će kuhati sutra za ručak, dogovaraju se da li treba još kupiti ovo/ono i sve ih mrzim, sveeeeeeeeeeeeee!!!
zašto je mene iskrenu, otvorenu, prekrasnu iznutra tako nemilosrdno iskoristio? zašto je s menom cijelo vrijeme manipulirao?
zašto?
zašto?
zašto?
kako je TO mogao nazvati ljubavlju?
tko mu je to dozvolio? tkooooo???
zašto i nakon što sama sebe čistim stoljećima sve opet i opet i opet stoji, zašto uvijek greške tražim u sebi?
zašto sad kad konačno znam što je ljubav, kad konačno sam iznad onoga što me obilježilo u djetinjstvu, zašto sad nemam koga voljeti? zašto?
zašto sad kad sam mislila da mi ide na bolje, da dolazim k sebi ja ponovno u ponore padam?
zašto razmišljam da živjeti se ne isplati?
zašto sam ja ja?
ne želim više
ne želim više ništa
utorak, svibanj 24, 2011
Nova ja
hodati učim
Pogled je umotan zrakama sunca
Rub
Snaga
Slova
nedjelja, svibanj 8, 2011
Toliko sam se promijenila zadnjih par godina, najvjerojatnije zbog niza problema, zbog samog opstanka i makar se ne ponašam i ne djelujem po pravilima svojim shvaćam bit, onu čistinu na sredini zelene livade bolje nego ikad...korak po korak...opet...
subota, svibanj 7, 2011
Nisam tražila ništa, nisam očekivala ništa, hodala sam svojom cestom koja je krivudava no iskreno nije me smetalo jer naprijed sam išla kao što i uvijek idem. Zamišljena i pogledom prema nebu sanjala sam oduvijek snove iste, samo moje koji su uredno posloženi u lijepe ladice i koji se nikad s nikim dijelili nisu...
Nakon višemjesečnog izbivanja iz vlastitog života uspjela sam opet se naći nigdje...
nedjelja, veljača 27, 2011
Nedavno, hmmm ili ipak prije rečeno već dugo vremena one moje posložene ladice vadim, zatvaram, krive stvari stavljam u redove gdje stajati ne bi smjele i došla sam opet do onoga da je sve dobro skuhano i da miješam sve po redu pošto se snaći ne mogu pa su mi shodno tome reakcije da ne povjeruješ.
Opet se čujemo. Zašto? Ne znam zašto.
Opet ista priča, opet iste riječi. Čemu? Ne znam.
Opet ću gledati u njegove oči.
Da li ću voljeti ili mrziti, da li ću se ovaj puta moći utopiti...?!
Osuđujem sama sebe.....................................ali................usamljena sam......................
četvrtak, veljača 17, 2011
Nekako opet ovih dana misli se stalno vrte oko tebe, iz nepoznatog razloga pokušavam razvrstati lijepe stvari od onih ne baš toliko dobrih i sve u svemu ne vidim nekakav zaključak, nije mi jasno zašto uopće nakon svega imam potrebu razvlačiti bol...ah....zapravo znam ili ipak ne znam....pokušavam uglavnom normalno funkcionirati i ide mi ako zanemarim simptome bježanja.
Sve mi nedostaje, nemam ljubav u srcu, vatricu u očima, prsti pisati više ne znaju, nemam ništa, a najbanalnije od svega je da upravo sada imam više nego što sam imala ikad, sve po redu želje moje su se ostvarile i sve ide nekom čvrstom cestom i života se više ne bojim, ali opet to NIŠTA proganja me. Nema nade za mene.
Pitam se da li te volim zato jer te volim ili te volim zato jer ne mogu više nikog drugog voljeti?
Osjećam se tako staro.
nedjelja, veljača 6, 2011
svi šavovi pucaju
ljepilo ne pomaže
čavli?
ZAŠTO?
zašto STAKLO šuti???
trebam NEŠTO............................................................
subota, siječanj 15, 2011
Sve znam i čak te više ni ne opravdam no srce i dalje slušati ne želi.
Tebe vidi, tebe čeka, tebi se uvijek nada i u svaku situaciju baš tebe stavlja, ustvari ponaša se isto kao i ti kad je u vlasništvu tvojem.
Kako da svoje srce uzmem natrag?
Kako da se istrgnem iz mračne vladavine tvoje?
Kako toliko okrutan možeš biti?
Kako uvijek nakon svega možeš reći da me voliš i da sam ja sve?
Kako ti to uspijeva?
Kako po noći uopće spavati možeš?
utorak, siječanj 4, 2011
Živim, nadam se, sanjam još od onog trena kad si me prvi put poljubio, kad je sve više sličilo nekom crtiću, a bilo daleko od dugogodišnje drame. Moram priznati da me taj bajkoviti stav spasio u ona teška vremena kad sam skoro umrla i iako sam živjela u ritmu tvojih postupaka čvrstina neke nebeske ljubavi stajala je kao vremenski štit od svega što se i što će se događati. Sama sebi dozvolila nisam da sumnjam u te postavke unatoč tome što sam tebe napadala stalno. Danas nisam sigurna i ne bi se kladila u ono što sam vjerovala, danas volim ja i dalje no žrtvovala se više ne bi, a ne bi bila ni spremna sve ono što sam ja staviti pod tebe pa da ti vladaš. Ne znam gdje sam pogriješila i zašto mi je toliko velika kazna jer što se tebe tiče trebala bi nagradu dobiti koliko sam se žrtvovala za mrvice iako si mnogo puta puno, više, bolje mogao dati, ali nisi htio. Globalno bi se mogla svrstati u grupu naivnosti! Inače DA ponosim se time jer žudila sam za time da budem tvoja mala djevojčica, da gledam u tvoje duboke oči, da daješ smisao mom življenju, dala sam se tebi onako kako se netko nekome najviše može dati, bacila se s zgrade u nepoznato i iako nikad nisi pružio ruku nastavila sam padati s pogledom uprtim u tebe, nadom sad će, SAD će! Nisi nikad.
Prošle boli i patnje pokušavam pospremiti kat niže, uvjeravam se da si toliko glup da si sve napravio slučajno, ali kad „sjednemo“ i otvoreno razgovaramo shvaćam i dolazi mi cijelo vrijeme kao bumerang da si imao sliku i ton tijekom godina, da razumiješ što hoćeš razumjeti i da sve što se dogodilo imalo je neku pozadinu, onu neku istinu do kraju koja meni nije bila prezentirana.
Danas, ovih dana turbo sam u razmišljanjima što napraviti jer više me strah da me ponovno ne povrijediš od činjenice da postoji dobra šansa da ću do kraja života biti sama. Ta razmišljanja nekako su stupanj više od onih starih iako se na prvu čine slična – nisu! Godinama nismo imali iskren, otvoren, topao razgovor, godinama me u nijednoj situaciji zaštitio nisi, godinama se voljeno osjećala nisam, godinama nisi žrtvovao ništa iako sam ja čekala, ali zato drame, boli, svađe i prepucavanja je bilo više nego da smo živjeli i više od jednog života. Što sad? Tvoje jedno od par TOP pitanja! Imamo problem, zapravo i više od jednog problema kad smo iz jednog problema napravili dugim nizom godinama tisuću usputnih problematičnih sitnica. Jasno je da smo stigli do kraja puta i da nismo postigli ništa. Ti si imao jedno dijete radi kojeg te moje srce čekalo dok si ti to vratio tako da si svojoj ženi koju ne voliš i ne želiš napravio još jedno dijete da bi mogao meni još slijedećih 10-tak godina prodavati maglu. Zašto? Nemam pojma zašto. Iskreno ne uklapa se u sliku ničega što si ikad izgovorio. Ponavljam stalno to jer kao što sam ti rekla situaciju doživljavam kao da si me prevario, a prevaru , laži, muljanja ne podnosim kad tisuću puta pričali smo i tisuću puta sam ti ponovila da sam tu, da se s mnom sve da dogovoriti, da ću sve što treba napraviti, podržavala sam te u svemu. Dobila natrag NIŠTA!
I sad na kraju krajeva, opet ja sama, opet ja pišem, kombiniram, opet ja pokušavam biti iznad svega, pokušavam dokučiti i tvoje i svoje i opet želim svima samo nešto dobro koje mene redovno zaobilazi.
Ovih zadnjih par najgorih tjedana previranja, mučenja sad u jednom, sad u drugom smjeru tražila su tvoju reakciju, tvoju snagu, tvrdoglavost, a naišla na slabu kukavicu koja nije sposobna ništa napraviti i sad se povlačim. Ništa neću definirati, ne zbog tebe, nego zbog sebe jer osluškujem svoje postupke, svoju razinu patnje i boli i ne mogu, ja više ne mogu radi ljubavi biti tvoje igralište.
Svaki tvoj poziv, svako tvoje razmišljanje, svako tvoje objašnjenje dovodi me do stanja gdje jedino želim umrijeti. Idealista sam pa evo opet kažem unatoč svemu da nikad ništa gotovo nije i da se uvijek sve da riješiti pa zato i sad kažem PROBUDI SE, BUDI ČOVJEK, donesi ispravne odluke kako bi ponovno postao ono što si na početku naše priče htio biti. Kad uništiš sve greške koje si zadnjih godina napravio, kad staneš uz svoje želje i odlučiš biti svoj tada me možeš doći ponovno voljeti.
Za SVE oprostiti ću SVE. Ostale kombinacije otpadaju.
ponedjeljak, siječanj 3, 2011
Na mjestu privezana nedoumicama njegovog glasa
Lagodni nemogući načini
Preko ramena radoznale oči povremeno zasjaje
Bajkovite misli prošlosti
Ispod trepavica pišu se izvanredne krvave laži
Omotnice prazne budućnosti
srijeda, prosinac 29, 2010
Zašto sama sebe tjeram da budem netko drugi, netko tko se može staviti u poznati kalup, kad ja to bila i neću nikad biti...
Zašto si slažem pozitivnu sliku o nečemu što me usrećiti čak ni prividno ne može...
Sama sebi najveći sam si neprijatelj. Tako mi nedostaje jedno prokleto jutro kad se mogu s osmijehom lijeno protegnuti i osjetiti onu radost novog dana kad je sve moguće. Neću pretjerivati jer nisam depresivna, samo sam tužna, samo sam toliko povrijeđena, samo ne mogu prihvatiti razvoj događaja, ne mogu se pomiriti s vremenom koje je prošlo.
Zašto ga ne mogu prestati voljeti?
Zašto mi netko drugi ne može biti barem malo drag?
Zašto si mi to napravio? Zašto?
Sve sam napravila što si ikad tražio, sve za ništa.
ponedjeljak, prosinac 6, 2010
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
ZAŠTO?
petak, studeni 19, 2010
5 do 12h moja sreća visoko je stajala
napravio je sve što sam ikad tražila
no sudbina se opet uplela
i cijelu kulu mi srušila
Pročitaj kompletan post
nedjelja, studeni 14, 2010
Nevjerojatno je koliko je "ta" bol stvarna i koliko može s vremenom veću težinu imati.
Znam, glupa sam. Dozvolila sam da se opet nađem na onoj klupi.
Kriva sam. Zavrijedila sam kaznu no bojim se da je cijena ipak previsoka.
Trebam pomoć, umrijet ću...........................................................
utorak, studeni 9, 2010
utorak, studeni 2, 2010
Bojim se kao što sam se oduvijek bojala, a sve je tako krivo, gubila sam energiju koju sam pametnije mogla uložiti. Trebala sam slagati jasne crte na ploči, uporna i neodoljiva istovremeno biti, da, baš sam trebala. Smiješno što sada razmišljam o tome kad vrijeme unatrag ne želi ići.
Današnji dan je jedan od onih kojih ću se zauvijek sjećati, a ipak uvijek ću glumiti da se ustvari ništa dogodilo nije. Sve se ponavlja, opet se bol i ja nalazimo u istom krugu, ali djelići slagalice su se ipak promijenili i koliko god šokantna situacija bila i bez obzira što mi je duša ponovno pregažena konačno sam neke unutarnje zadovoljstvo dobila, potvrdu tisućitu da je to baš to i da nisam sama brojala noći. Slomio se ON neočekivano u nemoguće složenim danima i gle čudim se što je ipak samo čovjek, moj čovjek, moja ljubav, moj život, sve je ON od prvog do zadnjeg dana i koliko god izmišljala, koliko god se varala i koliko god izleta raznih imala vraćam se zaključku istom da pobjeći od sebe ili njega ne mogu. Sve bi lijepo biti moglo kad bi ovih dana prave poteze on povukao, no ljepota je daleko još, treba se odraditi tisuću ružnih stvari za koje iskreno spremna nisam ja, a niti ću ikada i biti pa s razlogom u mislima brojim da neće moći ni on…no unatoč tome nadat ću se, oprostiti neoprostivo još malo dok ne bude prekasno…
petak, listopad 29, 2010
sutra ću tebe ljubavi gledati
sutra će 2190 dana težinu izgubiti
sutra ćemo postojati MI